Intenzivni kurs okupacione terapije u oblasti mentalnog zdravlja po uzoru na jednogodišnji program dodatnoj edukaciji medicinskih sestara/tehničara iz okupacione terapije u mentalnom zdravlju u BiH, naziv je petodnevne radionice namijenjene zaposlenicima ustanova socijalne zaštite ali i manjem broju predstavnika zdravstvenih ustanova, održan je protekle sedmice u Sarajevu.

Kurs je imao za cilj da prikaže značaj primjene okupacione terapije u oblasti okupacione terapije u oblasti mentalnog zdravlja kod korisnika usluga socijalne zaštite zbog poboljšanja usluge rada, kvaliteta i efikasnosti rehabilitacije korisnika unutar ustanova i centara koji se bave zaštitom mentalnog zdravlja. Prema riječima Gorana Čerkeza iz Federalnog ministarstva zdravstva mentalno zdravlje nije privilegija niti obaveza samo zdravstvenog sistema kada je u pitanju njegova zaštita, već tu problematiku moramo posmatrati u kontekstu cjelokupne zaštite.

„Nedostatak blagostanja je jedan od uzroka problema u oblasti zdravlja, jer zdravlje je fizičko, psihičko i socijalno blagostanje i ne znači samo odsutnost bolesti. Tako je i mentalno zdravlje stanje blagostanja, i sposobnost čovjeka da radi svakodnevne poslove, da na neki način odgovori i stresu i svakodnevnim izazovima. U tom kontekstu znamo da mnogi ljudi u našoj zemlji, u današnjem društvu imaju velike probleme koji potiču iz socijalne neimaštine, ekonomske nesigurnosti i političke situacije, a da ne kažemo traume koje su kontinuirano dešavaju. I svaki taj stresor može da izazove poremećaj mentalnog zdravlja i osoba može da završi na kraju i na liječenju gdje je najvažnija stvar da se stvori balans i da čovjek postane funkcionalan i da počne da se radi sa njim. A u tom radu svi moraju participirati, i porodica i društvo, zdravstveni i obrazovni ali i socijalni sektor koji može da pomogne,” objašnjava Čerkez.

„Iz tog razloga jedan dio ljudi koji imaju socijalne probleme ne mogu se vratiti porodici ili se jako teško vraćaju ili se ne vraćaju nikad, završavaju u socijalnim ustanovama. Socijalne ustanove ne smiju biti skrovišta i skloništa za osobe koje imaju mentalni problem. To moraju, isto kao i centri za mentalno zdravlje u lokalnoj zajednici, biti mjesta gdje se pravi njihov plan oporavka, gdje se korisnici usluga podstiču na rad i gdje se pravi program i plan zaštite njihovog mentalnog zdravlja. Jedna od komponenti koja doprinosi njihovom oporavku je sigurno okupaciona terapija. Sama okupaciona terapija je važna jer kroz nju mi često vraćamo ljudima blagostanje. Blagostanje može biti i duhovno i financijsko i emocionalno jer mi svi imamo različitu percepciju tog blagostanja. Ustvari to blagostanje je sreća. Neko će biti sretan kad napravi neki pomak, kad može da odgovori svakim danom sve bolje i bolje na zadatke. Dakle, iz tog razloga jako je bitno istaknuti da osobe koje dolaze u socijalne ustanove ne dolaze tamo zato što imaju mentalne probleme, već zato što imaju probleme sa socijalnim statusom. Njihova rodbina ih ne može primiti, nema se ko baviti sa njima. Ali, to je dakle taj period kad mi njima pružamo neku uslugu, napravimo plan, radimo zajedno sa njima, i osposobimo ih da oni možda mogu kasnije u drugoj nekoj fazi da se vrate usvoju porodicu ili u samostalno stanovanje gdje će na jednostavan način biti osposobljeni, gdje će im biti vraćena funkcija, gdje neće morati imati nadzor puna 24 sata.”

„Rad sa socijalnim radnicima i obrazovnim institucijama je važan jer imamo institucije u kojima su djeca koja su u ranom rastu i razvoju i koja imaju slične probleme. Zato danas imamo ovdje i socijalne radnike, imamo i ljude iz obrazovnog sektora koji rade sa djecom. A sve ovo treba gledati iz jedne treće dimenzije, a to je uspostavljanje „zajednica koje brinu.” Cilj nam je izgradnja zajednica gdje će biti dobra saradnja između sektora, gdje ćemo znati ko šta radi u sistemu, gdje ćemo podržavati jedni druge. A ono što je najvažnije u toj zajednici i sistemu je činjenica da nikad nećemo gubiti korisnika. Nama će korisnik biti u centru pažnje a mi ćemo biti ti koji daju uslugu i koji oporavljamo i inkludiramo ga u njegovu zajednicu sa svima nama, na jedan poseban način sa dignitetom bez narušavanja njegovih prava, uz podršku i uz sistem koji je prilagođen njemu,” kazao je Čerkez.

Liderica na Projektu mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini Irina Rizvan i voditeljica ove velike aktivnosti pojašnjava da je okupaciona/radna terapija jedna od osnovnih i nezaobilaznih usluga rehabilitacije u oblasti mentalnog zdravlja i da je veoma važno raditi na usavršavanju ove struke i promociji njenih rezultata. Kroz raniju edukaciju i supervizijski rad dokazan je uspjeh intervencija okupacione/radne terapije u procesu resocijalizacije i rehabilitacije korisnika socijalnih ustanova. 

“Kroz Projekat smo započeli i sa dobrom praksom korištenja postojećih resursa (okupacionih/radnih terapeuta u mentalnom zdravlju) koji će sada biti predavači u nastavi i tim novim ulogama dodatno jačati svoje kapacitete, učiti o preuzimanju novih odgovornosti, o procesima edukacije, supervizije, intervizije i izvještavanju, i jačati ćemo im njihovu motiviranosti za dalji dobar rad. Na posljetku oni nam ostaju bogat resurs okupacione terapije u BIH, tačnije najbolji i najmnogobrojniji u oblasti mentalnog zdravlja u regionu. 

Intenzivnim kursom se utiče na prekvalifikaciju selektovanih kadrova, a samim tim i jačanjem njihovih uloga u stručnom timu unutar sistema socijalne zaštite, što je ustanovljeno kao prijeko potrebno u procesima kadrovske restrukturacije ovih ustanova. Profesionalci koji se na radnim mjestima svakodnevno susreću sa korisnicima usluga i provode neki oblik okupaciono terapijske intervencije će kroz intenzivni kurs dobiti osnovna znanja i vještine pomoću kojih će okupaciono terapijsku intervenciju sa štićenicima podići na dosta viši nivo od dotadašnjeg i omogućiti korisnicima vođenje nezavisnog, produktivnijeg života s mnogo više zadovoljstva. U konačnici razvit ćemo kvalitetnije usluge okupacione/radne terapije unutar socijalnih ustanova, podići ćemo proces resocijalizacije korisnika usluga na veći nivo i pripremiti se za proces deinstitucionalizacije tj. puno uključivanje korisnika sistema socijalne zaštite u sve sfere života u zajednici.

Uvođenjem mjerenja u okupacionu terapiju cilj nam je bio unificirati jezik izvođenja okupaciono terapijskih usluga kako bi u konačnici članovi stručnog tima dobili jasno mjerljive i znanstveno utemeljene dokaze dobre prakse, a polaznici edukacije mogli učiti o terapiji koja je sada zdravstvena profesija” kazala je Rizvan.

Strukovni radni terapeut, diplomirani radni terapeut, master mehatronike u medicinskoj rehabilitaciji i edukatorica Branka Sudar kaže da se okupaciona radna terapija u centrima za mentalno zdravlje i u ustanovama psihijatrijskog tipa u BiH pokazala kao jedan veoma značajan vid liječenja i tretmana.

„Okupaciona terapija dovodi do poboljšanja dijagnostike same patologije kod pacijenata. Ono što smo mogli da primijetimo kolege predavači i ja kao supervizori prilikom posjeta ustanovama mentalnog zdravlja i centrima za mentalno zdravlje, jeste da je okupaciona terapija zauzela jedno značajno mjesto u oblasti mentalnog zdravlja iz razloga što se smanjuje stepen rehospitalizacije pacijenta i samim tim pacijenti su osposobljeni da samostalno funkcionišu za aktivnosti svakodnevnog života i rado su se vraćali u centre za mentalno zdravlje čak i po savjet iako se osjećaju dobro ili su u dobroj fazi remisije iz razloga što su stekli povjerenje u osobe koje rade u tim ustanovama i koji su bili u procesu njihovog tretmana kao okupacioni terapeuti,” pojasnila je Sudar.

„Po uzoru na jednogodišnji program za medicinske sestre i tehničare u BiH vezano za okupacionu terapiju u mentalnom zdravlju, stekli su se uslovi i na inicijativu ljudi iz IPD-a kao i resornih ministarstava zdravstva/zdravlja da se uz njihovu podršku, napravi plan i program, odnosno kraći kurs koji se sastoji od 5 modula. Moduli se odnose na okupacionu radnu terapiju koja će se primjenjivati u ustanovama socijalne zaštite i u zavodima tj. smještajima korisnika. Ono što je karakteristično za ovaj ubrzani kurs, jeste da je podijeljen u 5 segmenata, i prosto je sažeto sve ono što su okupacioni terapeuti prošli u prethodnoj edukaciji ali se realizuje u kraćem vremenskom periodu.

Samim tim ne zapostavljamo ni jedan segment naročito se osvrćemo na praktični rad koji je neophodan ovim ljudima, imajući u vidu i njihove godine iskustva i njihov stepen obrazovanja naročito kada su u pitanju ustanove socijalne zaštite. U prvom segmentu, odnosno prvom modulu, akcenat stavljamo na upoznavanje sa mentalnih problemima, sa osnovama, evolucijom okupacione terapije i njenim značajem u radu sa pacijentima. Govorimo o materijalima, alatima, o članovima grupe, o uticaju grupe koje zapravo čine naši korisnici ili pacijenti. Ali isto tako u narednim modulima ćemo se osvrnuti isključivo na praktičan rad, na evaluaciju odnosno dokumentaciju njihovog rada odnosno dokumentovanje svega onoga što bi naši okupacioni terapeuti poslije završenog kursa trebali voditi evaluaciju, dokumentovati svoj rad i samim tim imati jasan uvid i biti ravnopravan član tima unutar svoje ustanove.

Također, na šta sam izuzetno ponosna nakon ove jednogodišnje edukacije, naših okupacionih terapeuta i medicinskih sestara i tehničara, da smo nakon supervizijskih posjeta uočili njihov angažman, njihovo zalaganje, predanost i marljivost u radu. Kroz taj njihov dugogodišnji rad i trudoni su izrasli u asistente predavača i zato im je sa zadovoljstvom tokom ove edukacije koja je namijenja kolegama iz ustanove socijalne zaštite povjerena ta uloga,” kazala je Sudar.